Bebe u zemljotresu: briga o novorođenčadi nakon katastrofe

Zemljotresi koji su 6. februara pogodili zemlju blizu granice sa Sirijom odnijeli su 56.000 života i uništili milione domova. Za sirijske i kurdske žene koje su bile trudne ili su se tek porodile, februarski potres je ionako ugrožene porodice doveo u još veću oskudicu, s malo hrane, vode ili adekvatnog skloništa. Fotografkinja Livia Saavedra dokumentirala je živote majki koje žive u izbjegličkom kampu Akbez u Turskoj.

Sirijske i kurdske izbjeglice koje su bile u kampovima prije zemljotresa sada su praktički siromašne. Skoro svako je izgubio nekog voljenog. Za žene koje su trudne ili imaju vrlo malu djecu, stres može loše utjecati na njihove bebe i često onemogućava majkama da imaju dovoljno svog mlijeka.

Fatma i njen partner Musso su Kurdi koji su prije nekoliko godina našli utočište u Siriji. Nakon zemljotresa morali su se preseliti u kamp Akbez u Turskoj. Fatma je trudna sa svojim drugim djetetom. Porodica živi pod ceradom bez vode, peći i vrlo malo hrane. Noći se smrzavaju jer temperatura pada na -6C. Par ne zna da li će njihova kuća ikada biti popravljena.

Jwaher se porodila 13. februara, sedmicu nakon zemljotresa. Kada je došlo do potresa, njen suprug Ibrahim nije znao koga bi prvo spasio, ženu ili djecu. Nakon toga su mogli otići u kamp. Jwaher je bila toliko uplašena da nije imala dovoljno mlijeka za kćerku Saru, koja na fotografiji ima tri dana. U početku je u kampu sve bilo u redu, ali kažu da je vojska počela da daje prioritet Turcima za snabdijevanje šatorima, hranom i vodom.

Batul, 20, na groblju Tayfur blizu sirijske granice. Prije zemljotresa živjela je u Antakiji sa suprugom, dvoje djece, svekrom i svekrvom. Ona i njena kćerka izvučene su iz ruševina nakon dva dana, ali su njen muž i sin poginuli. Njeni svekar i svekrva su ih oboje pokopali dok je još bila u bolnici i nisu joj dali tačnu lokaciju. Uzalud je tražila grob sina, ali je konačno našla mužev. Batul je u četvrtom mjesecu trudnoće.

Sestre Narin i Sirine očekuju svoju prvu bebu. Narin bi se trebala uskoro poroditi, dok Sirine do poroda ima još mjesec dana. Njihova kuća je uništena u zemljotresu, ali su na kraju našli utočište u očevoj kući u Mersinu, blizu mora. U logoru Akbez su se plašili da im ne pozli od hrane sumnjivog porijekla, a bilo je i fizičkih sukoba oko onoga što im se dijeli. Registrirane su u bolnici Akbez, ali im nije dozvoljen pristup Hitnoj pomoći u Mersinu, niti se smiju tamo poroditi. Nemaju odjeću za svoje bebe kada se rode.

Hanin, 18, je u osmom mjesecu trudnoće sa svojim prvim djetetom. Kaže da se osjeća kao da je u stanju žive smrti. U istom šatoru živi deset ljudi. Kamp je hladan, nesanitaran i nema tekuće vode. Nekoliko članova njene porodice se i dalje vodi kao nestalo. Njena sestra Batul (na slici iznad) je takođe trudna i u žalosti. Hanin nije stigla otići kod doktora i ne zna gdje će se poroditi jer su bolnice prepune.

Merfet sa sinom Alijem, koji ima 21 dan, i njene dvije kćerke Fatmom i Meys. Nakon boravka na ulici otišli su u kamp kojim je upravljala vojska. Ali onda je nestalo hrane i više nisu imali pristup vodi, pa su se vratili u svoju porušenu kuću i ispred nje postavili šator. Djeca su bolesna i iscrpljena, a od zemljotresa se nisu primjereno ni okupali – prehladno je, posebno noću.

Ali je rođen sedam dana prije zemljotresa – na fotografiji ima 21 dan. Merfet nema dovoljno hrane, pa nema ni dovoljno mlijeka za njega.

Kamp Akbez je smješten ispod velikog hangara. Ulaz kontroliše vojska i, dok ljudi koji tamo žive mogu doći i otići kako žele, pristup novinarima je ograničen. Turci navodno imaju prioritet na vodu, hranu i šator, ali Sirijci i Kurdi su na čekanju. Ogorčenje prema Sirijcima raste, a potres je samo iskristalizirao osjećaje u nekim krugovima da izbjeglice ne bi trebale imati prioritet ispred bilo koga drugog kada je u pitanju primanje pomoći.

federalna.ba/The Guardian