BBC: Treba li zabraniti tinejdžerske pop zvijezde?

Nakon smrti Liama ​​Paynea u 31. godini, ljudi iz muzičke industrije raspravljaju o dužnosti brige za umjetnike koji stiču slavu u tinejdžerskom uzrastu - neki su sugerirali da bi potpuna zabrana mogla biti rješenje. Za BBC Culture, istraživala Laura Martin.

Dok su pljuštale počasti i posvete nakon smrti pjevača grupe “One Direction” Liama Paynea 16. oktobra, mašinerija muzičke industrije je na trenutak stala. Ovo je bio još jedan muzičar koji je iskusio ogromnu slavu u ranoj mladosti. Payne je imao 16 godina kada je njegov boyband formiran na britanskom takmičenju za talente The X Factor 2010. godine-što je imalo razarajući utjecaj na njegovo mentalno zdravlje, a on je u pokušaju samoizliječenja koristio alkohol i droge.

U intervjuu iz 2019. godine za Esquire Middle East, Payne je objasnio pritiske stalne izloženosti globalnoj javnoj pažnji: „Uglavnom se psihički mučite s tim. To je priprema i stalna svijest da biste mogli biti fotografisani. Imao sam dana kada jednostavno nisam htio da napustim svoju kuću. Čak i kada bih išao samo do prodavnice… znojio bih se jer ne bih znao radim li pravu stvar ili ne.“ Dodao je: „Nažalost, to se događa svima u ovoj industriji.“

Britanski tekstopisac Guy Chambers uočio je uznemirujuće paralele između Payneove priče i priče njegovog bivšeg dugogodišnjeg muzičkog partnera, Robbija Vilijamsa – koji se pridružio boybandu "Take That" sa 16 godina 1990. godine. Vilijams je od početka svoje karijere patio od ozbiljnih napada panike, što je dovelo do njegovih dobro poznatih problema sa ovisnošću. U intervjuu s DJ-em Skotom Millsom 2022. godine, Vilijams je rekao o tom periodu: „[Bio sam] na GCSE ispitu, koji sam pao, a zatim odjednom u Japanu i 3.000 fanova ispred mene.Bili su posvuda gdje god smo išli. Bilo je nestvarno i nije se dobro slagalo sa onim što sam u sebe unosio da bih se nosio sa svojim životom i načinom na koji moje tijelo i um na to reagiraju.“

Nekoliko dana nakon Payneove smrti, u intervjuu za The Observer, Chambers je predložio da bi mlađima od 18 godina trebalo zabraniti da postanu pop zvijezde. Rekao je: "Mislim da je stavljanje 16-godišnjaka u takav svijet odraslih potencijalno stvarno štetno... Znam da u Robbiejevom slučaju, s Take That, nije postojala nikakva odgovarajuća zaštita koja bi se brinula za ono što je tinejdžerska zvijezda. To je bilo davno, ali ni danas ne vidim mnogo više brige od ljudi koji su uključeni u velike televizijske emisije za talente, a koji ne bi trebali biti u boybandu dok ne navrše 18 godina. Mizička industrija bi se toga trebala držati"- kazao je Chambers.

Robbie Williams, koji se pridružio Take Thatu 1990. sa 16 godina, patio je od iscrpljujućih napad panike i problema s ovisnošću (Izvor: Getty Images)

To je svakako zanimljiv prijedlog. Sa svakom šokantnom smrću još jednog problematičnog umjetnika koji je postao slavan u mladosti, šuška se da se "nešto mora promijeniti" u muzičkoj industriji, ali onda se sve vrati uobičajenom poslu. Amy Winehouse – koja je studirala muziku u britanskoj školi s 15 godina i prvi put je potpisala ugovor s diskografskom kućom s 19 godina – postigla je nevjerovatan uspjeh u svojoj muzičkoj  karijeri, ali je bila podvrgnuta traumatičnom tretmanu medija kao mlada, slavna žena, a mučio ju je i problem s ovisnošću. Umrla je od trovanja alkoholom, u 27. godini  2011. godine.

Švedski DJ Avicii - pravim imenom Tim Bergling - izodio je plesnu muziku od svoje 17. godine i dokumentirao je vlastita iskustva tjeskobe zajedno sa iscrpljujućim rasporedom turneja u svom dokumentarcu iz 2017. Avicii: Istinite priče. Borio se s ovisnostima o opioidima i alkoholu te se ubio u dobi od 28 godina, 2018 godine. Aaron Carter, koji je svoj prvi album izdao s devet godina, imao je potresno razdoblje zbog onog što mu je ostalo od djetinjstva. Imao je problema s ovisnošću, dijagnosticirana mu je shizofrenija i bipolarni poremećaj 2019. i umro od slučajnog predoziranja drogom u dobi od 34 godine 2022. Sada u 2024., pitanje je- da li se nešto popravilo kada je u pitanju zaštita ili dužnost brige prema mladim muzičkim zvijezdama?

'Štetan ciklus neprikladnih, ali neophodnih navika'

Utjecaj slave u mladosti nešto je s čime se psiholog dr. Adi Jaffe susreo tokom godina u svom tretmanu muzičara, glumaca i DJ-a u SAD-u. Ono što je posebno zabrinjavajuće, kaže on, jest to što su ti mladi ljudi smješteni u svijet odraslih s kojim se nisu sposobni nositi, ni psihički ni fizički.

"Ostavljamo te mlade, kreativne, često sramežljive i introvertne umjetničke umove," kaže on za BBC, "i provodimo ih kroz snažno poticajni kapitalistički sustav gdje postoji mnogo novca koji se može zaraditi za mnogo ljudi. I na prvu, šarmantno je i zabave su sjajne, slavne osobe koje vas dolaze upoznati također su divne, ali kao što smo vidjeli, postoji mnogo, mnogo umjetnika koje poznajemo i čiju muziku mi poznajemo; koji se bore i koji su zarobljeni u istoj  mašineriji."

(Amy Winehouse, koja je prvi put potpisala ugovor s 19 godina, bila je podvrgnuta traumatičnom tretmanu medija (Izvor: Getty Images)

"Radio sam s umjetnicima koji imaju raspored od oko 150 do 200 nastupa godišnje", kaže. "To znači biti u shuttleovima, autobusima i zrakoplovima gotovo svaki dan u godini. Oni nemaju stabilno kućno okruženje, stalno su u promjenjivim i potpuno različitim vremenskim zonama, i moraju nastupati, ali onda moraju spavati u avionu da se odmore za sljedeću izvedbu, ti se tinejdžeri počnu oslanjati na tablete za spavanje i stimulanse kako bi ostali budni za nastupe i to postaje nevjerojatno štetan ciklus neprikladnih, ali neophodnih navika.”

Ljudski se mozak neprekidno razvija tokom djetinjstva i adolescencije – što znači da su u tom razdoblju talenti osjetljiviji na ekstremne pritiske i teško radno opterećenje života pop zvijezde. Jaffe kaže: "Djeca nisu dovoljno oblikovana u svojoj otpornosti da bi mogla raditi ovo [opterećujući raspored rada] iz dana u dan. Kada radite onoliko često koliko se od ove djece traži, morate biti voljni okrenuti se energetskim poticajima za izvedbu, bez obzira na razinu vašeg mentalnog zdravlja, a tu su još emocije, umor i druga opterećenja..."

Osim toga, kaže da mlade zvijezde propuštaju druge važne razvojne korake: "Postoji važnost društvene povezanosti u tim mlađim dobnim skupinama i stvarnost je da kada vas se na taj način gurne u središte pažnje, postajete nevjerovatno izolirani i društveni život vam je skoro oduzet." Payne je ranije govorio o usamljenosti života na putu koji dovodi do ovisnosti o alkoholu, rekavši za The Diary of a CEO podcast: : „Činilo se da je najbolji način da nas zaštite, zbog toga koliko smo postali veliki, bio taj da nas jednostavno zatvore u naše sobe, a naravno, šta je u sobi? Mini bar. Tako da sam, u jednom trenutku, pomislio: 'Pa, organizovaću žurku za jednog' i to se činilo da se nastavlja kroz mnoge godine mog života.“

Dodao je: "Razgovarao sam s nekim o tome i o razvoju djeteta, kao tinejdžera, i  jedina stvar koja vam je potrebna je sloboda donošenja odluka, sloboda da činite stvari... Iako smo mogli učiniti što god želimo, izvana se činilo da smo uvijek bili zaključani u sobi noću, a onda bi to bio auto, hotelska soba, pozornica, pjevanje, pa opet zaključano."

Poziv na promjenu

Mentalni pritisak rada u svijetu muzičke industrije široko je rasprostranjen problem za mlade umjetnike, što je prikazano u studiji iz 2019. koja je otkrila da je 80% ispitanih muzičara u dobi od 18 do 25 godina reklo da ima negativne probleme s mentalnim zdravljem, uz anksioznost i depresiju, najačešće. I daljnje komplikacije mogu nastati za komercijalno uspješne zvijezde, od kojih neke mogu doživjeti javnu krizu, zbog svog oslanjanja na nezdrave mehanizme suočavanja poput alkohola i droga koji postaju tema naslovnica i diskursa društvenih medija. Jaffe dodaje: "Mladi ljudi moraju imati priliku posrnuti i pasti i učiti, a da to nije na javnoj sceni.”

Zabranjivanje ulaska maloljetnicima  u muzičku industriju svakako je jedna preventivna mjera, ali da li bi ideja Chambers-a o zadržavanju tinejdžera van pop svijeta zaista mogla da funkcioniše u praksi? Kris Herbert, bivši menadžer pop muzike i tvorac Spice Girls, sumnja. „Iskreno, ne mogu da vidim kako bi mogli da implementiraju minimalnu starosnu granicu za rad u industriji zabave,“ kaže za BBC. „Ona ima veoma dugu hjistoriju u stvaranju uspješnih zvijezda svih uzrasta, a uvijek će postojati mlada publika koja želi umetnike koji su im bliski.“

Mladi umjetnici i njihovi skrbnici trebaju biti potpuno informirani i svjesni rizika, kao i nagrada koje dolaze uz slavu – Chris Herbert

Međutim, Herbert, koji je u upravnom odboru Audooa, muzičke kompanije koja osigurava da su kreativci pošteno plaćeni za javne izvedbe svoje muzike, pozvao je na promjenu načina na koji industrija funkcionira. "Umjesto da uložimo napore da to zaustavimo", kaže on, "odgovor bi trebao ležati u stvaranju pravog obrazovanja i podrške za mlade umjetnike i učiniti industriju transparentnijim mjestom. Mladi umjetnici i njihovi skrbnici trebaju biti potpuno informirani i svjesni rizika, kao i nagrada, koje dolaze uz slavu, a industrija treba staviti odgovarajuću strukturnu podršku umjetnicima, uključujući obučene pratioce, savjetnike, društveno radno vrijeme, pauze za obrok i redovno slobodno vrijeme.”

U Velikoj Britaniji školarci do 16 godina zaštićeni su zakonima o licenciranju dječjih nastupa, koji propisuju da djeca koja nastupaju u javnosti ili na televiziji moraju podnijeti zahtjev za licencu za nastup od svojih lokalnih vlasti kako bi se osiguralo njihovo „zdravlje, dobrobit i pravi tretman“ u industriji zabave.

Međutim, ovo prestaje kada tinejdžeri napune 16 godina, što znači da 16- i 17-godišnjaci nisu obuhvaćeni ovim pravilima o dobrobiti i lako mogu da “padnu”, posebno ako njihov tim radi prema drugačijim interesima – gdje profit ima prioritet nad dobrobiti umjetnika. Kao što Ed Magee, predsjednik Nacionalne mreže za djecu zaposlenu u zabavnoj indjustriji, kaže za BBC: „Ovi 16-godišnjaci koji su završili obavezno školovanje i 17-godišnjaci ne bi bili obuhvaćeni zakonom, pa bi tako odgovornost za brigu o njima pala na produkcijsku kompaniju, njihovog agenta i njihove roditelje, jer su oni i dalje deca i potrebna im je saglasnost roditelja.“

Međutim, to prestaje kada 16-godišnjaci završe školovanje, što znači da 16-godišnjaci i 17-godišnjaci nisu obuhvaćeni ovim pravilima o socijalnoj skrbi i lako bi mogli pasti u vodu, osobito ako je njihova okolina radeći na drugačiji način – gdje profit ima prednost nad umjetnikovom dobrobiti. Kao što je Ed Magee, predsjednik Nacionalne mreže za djecu u zapošljavanju i zabavi, rekao za BBC: "Ovi 16-godišnjaci koji su završili obaveznu školu i 17-godišnjaci ne bi bili obuhvaćeni zakonodavstvom, pa umjesto toga odgovornost da izgledaju nakon njih bi pali na teret produkcijske kuće, njihovog agenta i njihovih roditelja, jer oni su ipak još dijete i trebat će im pristanak roditelja.

"Trenutno razmišljamo o izradi vodiča za roditelje o nekim stvarima o kojima trebaju razmišljati kada njihovo dijete kreće u industriju zabave, [uključujući] zaštitu, putovanja u inozemstvo i ko se brine o dobrobiti svoje djece."

Dok u SAD-u postoje različiti zakoni za djecu glumce u svakoj državi, u Kaliforniji su oni prilično opsežni – na primjer, 16-godišnjak može raditi najviše šest sati na školski dan, s najmanje jednim satom "odmora i rekreacije" dnevno. Međutim, kao što Jaffe ističe, ne postoji ekvivalentna legislativa za tinejdžere u muzičkoj industriji. „Trebalo bi da radimo na stvaranju okruženja koje je odgovornije prema maloljetnicima koji nisu u stanju da donesu najbolje odluke za sebe,“ kaže on. „Ali takođe mislim da treba da radimo s tim mladim ljudima i omogućimo im da postave svoje granice. Ako su započeli svoju karijeru u mladosti, možda se ne osjećaju kao da nemaju kontrolu, ali možemo im pomoći da preuzmu kontrolu i brinu se o svom blagostanju na potpuniji način.“ Ovo bi takođe trebalo da obuhvati post-nastavnu pomoć, predlaže, kao i pomoć u prelasku nazad u „stvarni život“ nakon trenutnog izbijanja slave.

Pjevačica koja je postala glumica, Lily Allen, prvi put je potpisala ugovor s diskografskom kućom u Velikoj Britaniji  sa 17 godina, a od tada je u svojim memoarima iz 2018., My Thoughts Exactly, dokumentirala traume koje su joj se dogodile dok je bila mlada pjevačica 2000-ih. . Međutim, u posljednjoj epizodi svog podcasta BBC Sounds, Miss Me?, razgovarala je sa svojom suvoditeljicom, Miquitom Oliver, o problemu ranjivosti mladih ljudi koji rade u svijetu muzike: "Pokreće se pitanje podrške mladim umjetnicima. Ko ima koristi od njih? Radi se o profitu i profitnim maržama i ne mislim da ti ljudi nužno brinu o blagostanju onih koji ulažu sav taj trud.“

Na svom podcastu Miss Me?, Lily Allen je razgovarala o problemu ranjivosti mladih ljudi koji rade u svijetu muzike (Izvor: Getty Images)

 “Iz mog vlastitog iskustva,“ dodala je, „ljudi koji najviše zarađuju od muzike su izdavači i velike muzičke produkcije. [A tu su i] ljudi koji izvršavaju konktetan posao, u smislu promocije, izvođenja i pisanja djela, a te velike kompanije uzimaju sav novac. Ali oni nisu poslodavci umjjetnika. Umjetnici su slobodni radnici, nezavisni subjekti koje su licencirale te produkcije i izdavači. Dakle, nemaju dužnost brige jer su svi samostalno zaposleni. Nema pristupa ljudskim resursima, tako da ako radite za muzičku produkciju i neko vas seksualno napadne ili vam ponudi drogu i učini da se osjećate nelagodno, tada su ljudi zaštićeni jer su zaposleni kod produkcije – ali umjetnik nije, jer je samostalno zaposlen, licenciran od strane produkcije.“

Njen vlastiti prijedlog o tome kako bi se to moglo ispraviti, rekla je, bio je: "Možda je rješenje potpuno restrukturirati način na koji te stvari funkcioniraju tako da umjetnici postanu zaposlenici, pa stoga diskografske kuće imaju veću dužnost brige."

„Biti izložen javnosti, uz društvene mreže i 24/7 medijski ciklus, sa više izloženosti i pristupa nego ikada prije, mislim da je to štetno, gotovo bez obzira na uzrast“ – dr. Adi Jaffe.

Chris Herbert takođe veruje da bi iskrenost o funkcionisanju industrije pomogla da se stvari pomjere naprijed: „Pored uspostavljanja ovih spoljašnjih sistema podrške, moramo se fokusirati i na obrazovanje mladih umjetnika o finansijskom menadžmentu i stvaranju veće transparentnosti oko ovih razgovora, osiguravajući da imaju potrebne alate da efikasno zastupaju sami sebe.“

Jaffe bi potencijalno podržao inicijativu koja bi spriječila mlađe ljude da budu izloženi javnosti. Međutim, ukazuje na štetnu prirodu slavnih ličnosti u 2024. i dalje, koja nije održiva ni za one koji su stariji od 18 godina. „Biti izložen toj razini javne vidljivosti,“ kaže on, „biti stavljen u centar pažnje, uz društvene mreže i 24/7 medijski ciklus, sa više izloženosti i pristupa nego ikada pre, mislim da je to štetno, gotovo bez obzira na uzrast.“

Bez obzira je li Chambersova ideja provediva u praksi ili ne, mnogi vjeruju da bi industrija zabave mogla poduzeti daljnje mjere kako bi spriječila buduće tragedije. "Muzička industrija puna je žrtava", kaže Herbert. "Tragično gubimo priznate zvijezde pod ovim pritiscima slave i bogatstva, a svaki put kad se to dogodi, svi uzmemo trenutak otrežnjujućeg razmišljanja u kojem prepoznajemo potrebu za promjenom. Međutim, prije ili kasnije čini se da se vraćamo onome što je bilo prije .

"Mislim da smo sve bolji u prepoznavanju i razgovoru o problemima mentalnog zdravlja, i ponekad pružanju podrške, ali ne idemo dovoljno daleko”

federalna.ba/BBC