Djevojka koja bi trebala biti inspiracija svima - Amanda Gorman

22-godišnja pjesnikinja oduševila je mnoštvo svojim čitanjem tijekom polaganja zakletve Joea Bidena.

Njezinu pjesmu prenosimo u cijelosti:

Kada dan dođe, pitamo se gdje možemo pronaći svjetlost u ovoj beskrajnoj sjeni?
Gubitak koji nosimo, more koje moramo preći.
Ohrabrili smo se u raljama zvijeri.
Naučili smo da tišina nije uvijek mir,
a norme i pojmovi što je „pravedno“ nisu uvijek pravda.
Pa ipak, zora je naša prije nego što smo je spoznali.
Nekako to radimo.

Nekako smo preživjeli i svjedočili naciji koja nije slomljena,
ali jednostavno je nedovršena.

Mi, nasljednici države i vremena u kojem je mršava crna djevojka potekla od robova i odgojena od samohrane majke, možemo sanjati o tome da postanemo predsjednica, ili kako bi se našli dok recitujemo za jednog.

I da, daleko smo od ulaštenja, daleko od netaknutosti,
ali to ne znači da težimo stvoriti uniju koja je savršena.
Nastojimo uspostaviti svoj savez s namjenom.
Sastaviti zemlju predanu svim kulturama, bojama, karakterima i uvjetima čovjeka.
I zato podižemo pogled ne na ono što stoji između nas, već na ono što stoji pred nama.
Zatvaramo jaz jer znamo da, da bismo svoju budućnost stavili na prvo mjesto, prvo moramo svoje razlike ostaviti po strani.
Položimo oružje kako bismo mogli pružiti ruke jedni drugima.
Tražimo zlo nikome i sklad za sve.
Neka globus, ako ništa drugo, kaže da je ovo istina:

Da čak i dok smo tugovali, rasli smo.
Da smo se, čak i povrijedivši, nadali.
Da, čak i dok smo se umarali, pokušavali smo.
Da ćemo zauvijek biti povezani, pobjednici.
Ne zato što nikada više nećemo znati poraz, već zato što nikada više nećemo sijati podjelu.

Sveto pismo govori nam da zamislimo da će svako sjediti ispod svoje loze i smokve i niko ih se neće plašiti.
Ako želimo ispuniti svoje vrijeme, tada pobjeda neće ležati u oštrici, već u svim mostovima koje smo napravili.
To je obećanje proplanka, brda na koje se penjemo, ako se samo usudimo.
To je zato što je biti Amerikanac više od ponosa koji nasljeđujemo.
To je prošlost u koju koračamo i kako je popravljamo.

Vidjeli smo silu koja bi razbila našu naciju, umjesto da je prihvati.
Uništila bi našu zemlju ako bi to značilo odgađanje demokracije.
Ovaj je napor gotovo uspio.
Ali iako se demokracija može povremeno odgađati,
nikad se ne može trajno pobijediti.
U ovu istinu, u ovu vjeru, vjerujemo,
jer dok mi gledamo u budućnost, povijest gleda u nas.
Ovo je doba samo iskupljenja.
Bojali smo se toga na početku.
Nismo se osjećali spremnima biti nasljednici tako zastrašujućeg sata,
ali u njemu smo pronašli moć da stvorimo novo poglavlje, da pružimo sebi nadu i smijeh.

Pa dok smo jednom pitali: ‘Kako bismo mogli prevladati katastrofu?’, Sada tvrdimo: ‘Kako bi katastrofa mogla prevladati nad nama?’

Nećemo se vraćati na ono što je bilo, već ćemo prijeći na ono što će biti:
Zemlja koja je u modricama, ali cjelovita, dobroćudna, ali smjela, žestoka i slobodna.
Zastrašivanje nas neće okrenuti ili prekinuti jer znamo da će naše nečinjenje i inercija biti nasljedstvo sljedeće generacije.
Naše greške postaju njihov teret.

Ali jedno je sigurno:
Ako spajamo milosrđe s moći, a moć s pravom, tada ljubav postaje naše naslijeđe i promjena, pravo djeteta naše djece.

Pa ostavimo za sobom zemlju bolju od one koja nam je ostala.
Svakim dahom mojih brončano nabijenih prsa podignut ćemo ovaj ranjeni svijet u čudesan.
Izdići ćemo se sa zlatnih brežuljaka zapada.
Ustat ćemo sa sjeveroistoka koji je zahvatio vjetar, gdje su naši preci prvi put ostvarili revoluciju.
Izdignut ćemo se iz jezerskih gradova srednjih zapadnih država.
Podići ćemo se sa suncem zapečenog juga.
Obnovit ćemo, pomiriti se i oporaviti.
U svakom poznatom kutku naše nacije, u svakom kutku zvanom naša zemlja,
naši ljudi, raznoliki i lijepi, pojavit će se, izudarani i lijepi.
Kad dođe dan, izlazimo iz hlada, plameni i neustrašivi.

Nova zora cvjeta dok je oslobađamo.
Jer uvijek ima svjetla,
samo da smo dovoljno hrabri da to vidimo.
Kad bismo barem bili hrabri da to budemo.

federalna.ba/The Guardian