Alispahić u Rezimeu: SARTR nikad nije zaboravio zašto je osnovan

U posljednjem ovosedmičnom izdanju Rezimea smo sa glumicom Selmom Alispahić razgovarali o Sarajevskom ratnom teatru, jednom od najsnažnijih simbola otpora umjetnika i građana nasilju, ratu, fašizmu, kako nekada, tako i danas.

Kaže da je u SARTR-u zahvaljujući osnivaču i direktoru Safetu Plakalu.

"On je imao njuha u to vrijeme da me privuče u nešto što je on nazvao ludošću, neizvjesnošću. Bio je vrlo iskren prema meni i rekao ja te pozivam u avanturu za koju ne znam kako će završiti, ja znam kako je počela, tvoje prisustvo bi nam vrlo značilo u tom smislu da počnemo nešto da stvaramo od toga što imamo. SARTR je nakon rata opet imao jedan početak. Ja sam bila jedina zaposlena glumica. Nismo imali prostora, živjeli smo sa koferima, živjeli smo od dobre volje, a bilo je puno dobre volje da nam se pomogne od strane drugih teatara u Sarajevu i mnogih drugih prostora. Mi smo počeli u Raguzi, u jednom malom, skoro podrumskom prostoru, a onda su nam kolege zaista izlazile u susret. Igrali smo u svim pozorištima, i u Kamernom teatru, i u Pozorištu mladih. Znam da smo igrali u Domu policije, pa u nekim centrima za kulturu dok nismo u neko doba smjestili se u bivši CDA. Moram reći da nikada nisam požalila što je Safet Plakalo imao toliko hrabrosti, ali i neku viziju da shvati da možda ja jesam ta energija koja će tako skočiti u hladnu vodubez straha i učiniti sve što može da to opstane. Nakon rata se vodila velika bitka za opstanak SARTR-a, bilo je čak i nekih mišljenja da nam takva ratna tekovina ne treba, da trebamo da pristanemo na neku vrstu kolektivne amenzije, da trebamo možda da zaboravimo da je to bio jedan uzlet u ratnom periodu. Neki su smatrali šta će nam teatar sa takvim imenom, međutim mnogo više je bilo onih koji su nas podržali i zato danas dočekujemo 30 godina postojanja."

Aj Karmela je sukus svega onoga što dobar teatar mora da bude

Ističe da je nakon povratka iz Londona godinu dana bila neka vrsta freelancera.

"Radila sam i u Narodnom pozorištu Tuzla i u Kamernom i u Narodnom pozorištu Sarajevo. Dakle ja sam poslije Akademije bila član ansambla Narodnog pozorišta i odigrala sam tamo stvarno neke predivne uloge, dobila i neke nagrade kao mlada glumica. Međutim, ono što me zanimalo u SARTR-u i što me i dan danas zanima i uzbuđuje je to što SARTR nikada nije zaboravio razlog zašto je nastao i zašto postoji. Naša repertoarska politika je uvijek ostala vjerna upravo tom kriku, tom glasu protiv svake vrste nasilja, ugnjetavanja, fašizma, latentnog fašizma koji i dan danas živimo i meni je ta ideja SARTR-a u suštini bliska, ostala mi je u srcu. I dan danas apsolutno vjerujem u tu ideju. Mi nikada nismo bili van stvarnosti i nikada nismo dozvolili sebi taj luksuz da kažemo da smo teatar koji zabavlja možda ili da smo iznad onoga što živimo. Mi smo uvijek bili duboko uronjeni u ono što se dešava u tom trenutku i zbog toga su i naše predstave, mi smo imali klasični repertoar naravno, imali smo predstave koje govore puno o ljubavi, ali imali smo predstave koje govore i o fašizmu, korupciji, kriminalu, vršnjačkom nasilju i svakom drugom nasilju. Mislim da je ta repertoarska politika mene lično zadržala sve te godine u SARTR-u i mislim da ta vjernost ideji je nešto što je za SARTR vrlo specifično."

O ulozi u predstavi "Aj Karmela" Alispahić kaže: "Aj Karmela je, po meni, sukus svega onoga što dobar teatar mora da bude. Ona nije samo u estetskom smislu značajna, ona je značajna i u etičkom smislu. Ja mislim da se umjetnost od etičkog pristupa ne može odvojiti. Mislim da je to publika i osjetila. To je nakon rata bila predstava koja je proizvela svojevrsnu katarzu svima nama koji smo na bilo koji način osjetili tu tragediju. Mislim i da je pružala nadu da je taj fašizam i to zlo pobijeđeno. Mislim da je tajna uspjeha te predstave u tome što je govorila o individualnoj gesti, što je govorila o tome šta svaki pojedinac svojim životom, svojim radom, svojom borbom pojedinačno može da učini da ovaj svijet bude bolji. Mislim da i kada čovjek ide u borbu protiv fašizma to je njegova lična odluka. Isto tako kada čovjek podržava fašizam, ljudi koji su učestvovali u zločinima, ipak je to na kraju bila individualna odluka. Mnoge mlade generacije su obrazovane i u teatarskom i ljudskom smislu uz predstavu Aj Karmela. Najznačajnije mi je bilo to što su mladi ljudi vraćali se da ponovo gledaju Aj Karmelu."

Dužna sam da publici dam sve od sebe

Pojašnjava da je sama krenula u rad na dokumentarnom filmu o predstavi Aj Karmela.

"Onda sam pozvala svog kolegu koji je takođe igrao s nama u predstavi Aj Karmela, Jasenka Pašića da zajedno uradimo jedan dokumentarni film, kao dvoje ljudi koji sada drže u životu Aj Karmelu. Podržale su nas mnoge institucije, mada mi nismo tražili nikakvu pomoć. Ja sam rekla da ću taj film uraditi bez obzira na sve, makar to trajalo i pet godina ili 10 ili dvije ili šest mjeseci. Znači taj film će postojati. Dragan jovičić je bio moj najdržai partner, najdraži gledalac i moj najbolji prijatelj i ja želim da ostavim neku vrstu traga. To je film o predstavi Aj Karmela i tome šta je predstava značila ljudima u životu."

Na pitanje kako se perfekcionisti snalaze u sistemu u kojem najmanje ima reda, rada i discipiline, odgovara: "Neko vrijeme sam se pitala kako i onda sam rekla sebi ti očito živiš na nekoj drugoj planeti i ovdje si gostujuća. i ponašaj se tako. Drži do svojih standarda, radi ono u šta vjeruješ. Ima puno ljudi koji drže do reda, rada i discipline, ali takvi obično nisu glasni. Neko vam pokloni dva sata života i kako ja mogu izaći na scenu i ne biti perfekcionista? Ja sam dužna da tim ljudima dam sve od sebe."

Ponosna sam na 30 godina SARTR-a

Naglašava da joj je jedini strah da obrazujemo ljudi koji smatraju da trebaju da budu podobni, a ne sposobni.

"Ja ubjeđujem svoje studente i sve mlade ljude koje sretnem da je spososbnost, odnosno profesionalizam, zanat, savršenstvo u tome što radite najvažnije pa ćete svoj put sigurno naći. Kvalitet nikad neće ostati ugrožen. Možda će biti put teži ali i to je vrsta izbora. Ponosna sam na 30 godina SARTR-a i zbog toga što smo vrlo pazili šta nudimo mladim ljudima. Ne smije se nijednog trenutka mlad čovjek ponižavati u smislu da mislimo da oni ne znaju, ne prepoznaju, da se bave nekim lakim notama. Nije tačno. I moraju im se dati krila. Mislim da imamo i jednu vrstu mentalnog sklopa ovdje gdje vrlo teško podnosimo nečije uspjehe. Previše učimo mlade ljude da je sve lično. Mi sve shvatamo lično."

Alispahić kaže da studentima uvijek savjetuje da imaju plan B.

"Tužno je i mene duša boli kada vidim toliko nezaposlenih glumaca i kad god mogu pomognem ili učinim nešto da ljudi dobiju šansu."

O novoj premijeri koju SARTR priprema kaže da je to jedna bolna tema iz austrijske historije koja rezonira globalno.

"Autor teksta je austrijska nobelovka koja je začačkala u jedan događaj sa kraja '45. godine u jednom dijelu Austrije kada je napravljena zabava namijenjena onima koji su podržavali nacizam i tim partijskim velikanima, na kojoj je ubijeno 180 Jevreja. I dugo, dugo godina o tom događaju se u Austriji šutilo i, ono što se i kod nas dešava, kosti su prebacivane iz jedne grobnice u drugu. Naravno vrijeme je učinilo to da su mnogi svjedoci umrli, nema više potomaka, samo jedan čovjek je identificiran i i dan danas se traga za tim ljudima. Nobelovka je to iznijela na svjetlo dana. Predstava govori o tom događaju, ali više govori o tome šta se sa tim činjenicama, pričom, tom historijom dešava kako vrijeme prolazi. I to je ono što apsolutno rezonira sa našim vremenom i trenutkom u kojem živimo."

federalna.ba

Selma Alispahić SARTR Rezime
Rezime Husein ef. Kavazović Reisu-l-ulema Islamske zajednice
0 08.07.2022 19:00
Rezime Fadil Novalić
0 17.06.2022 18:56
Vojin Mijatović Rezime
0 16.06.2022 18:47