Adnan Ćerimagić: EU ne može se sad baviti Bosnom i Hercegovinom

Adnan Ćerimagić je analitičar Inicijative za europsku stabilnost iz Berlina. S njim je za Federalni radio razgovarala Aida Hasanbegović.

Gospodine Ćerimagiću, 2018. godine u austrijskom alpskom gradiću Alpbachu, na panelu s predsjednicima Srbije i Kosova, Aleksandrom Vučićem i Hashimom Tachijem, snažno ste se usprotivili njihovoj ideji crtanja novih granica po etničkim linijama. Ta priča je ponovo aktuelizirana kroz „non-paper“. Nije više važno da li postoji dokument, da li je izašao, kako se spekulira, iz kabineta slovenskog premijera Janeza Janše ili mađarskog Viktora Orbana. Zašto u ovom trenutku?

Za razliku od 2018. godine, međunarodni kontekst je drugačiji. Odmah po objavljivanju „non-papera“ i rasplamsavanju priče o izmjenama granica na Zapadnom Balkanu, vrlo promptno i jasno  reagirali su svi važniji globalni centri, od Washingtona preko Bruxellesa  do Berlina, pa čak i Moskve, što 2018. nije bio slučaj. U ovom trenutku je puno bolja globalna situacija, ali ono što brine kada je EU perspektiva zemalja Zapadnog Balkana u pitanju jeste da je izblijedila skoro u potpunosti. Kada je utjecaj međunarodnih aktera u regionu slab i kada imamo zdravstvenu, ekonomsku i svaku drugu krizu koja je pogodila Europu i svijet, svaki razgovor o korekciji granica je vrlo opasna ideja i put, jer se ona uvijek predstavlja kao jednostavno rješenje za kompleksna pitanja, a takva rješenja ne da nisu jednostavna već dodatno kompliciraju situaciju koja već postoji. 

Ideju podjele Kosova nedavno je oštro kritizirala međunarodna zajednica i odbacila je. Da li je gotovo nemoguće za očekivati da bi se Europska unija drukčije postavila prema mnogo kompliciranijoj temi odnosa u Bosni i Hercegovini?

Europska unija je vrlo jasna prema poštivanju teritorijalnog integriteta i suveriniteta Bosne i Hercegovine. Ono što je važnije od odnosa Europske unije i SAD-a, pa i Ruske Fedracije prema cjelovitosti Bosne i Hercegovine jeste odnos prema ideji bilo kakvih promjena međunarodnih granica u BiH i u regionu. Moramo biti oprezni i u ovoj temi učestvovati na bazi argumenata. Puno je teških i kompleksnih pitanja, bez obzira na to da li je neko Bošnjak, Hrvat ili Srbin ili Ostali. Ko god ozbiljnije prođe kroz taj scenario, jasno vidi da to nije nikome u interesu. Ni građaninima  BiH, ni regionu ni Evropi.

Gospodine Ćerimagiću, jasno je da političke elite u BiH ne dopuštaju izgradnju mira. Visoki predstavnik Europske unije i potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell izrazio je zabrinutost zbog sve češće nacionalističke i retorike podjela u zemlji. Nedavno je pozvao članove državnog Predsjedništva da iskoriste priliku u ovoj neizbornoj godini kako bi pokazali konkretan napredak u provedbi ključnih reformskih prioriteta utvrđenih u Mišljenju Evropske komisije. Mogu li se reforme očekivati? Da li je to realna opcija?

Jako je važno da se u Bosni i Hercegovini i van nje pomjerimo od priče o BiH kao zemlji koja je na rubu narednog sukoba, u kojoj su nacionalne tenzije visoke, u kojoj ne postoji minimum integriranosti potreban za funkcioniranje institucija i države. Zato što se taj narativ koristi dvojako: s jedne strane, od onih koji sanjaju izmjene granica i rješenja koja bi nas odvela u puno kompliciraniju situaciju, a s druge, od onih koji na taj način pričaju o BiH, da će animirati međunarodnu zajednicu da se više involvira i da onda iz tog procesa izađe jednostavnija i uređenija. Oba pristupa su zasnovana na pogrešnim činjenicama, jer stvarnost BiH govori o visokoj integriranosti.

Da li se Evropska unija mora odlučnije pozicionirati protiv scenarija podjele Bosne i Hercegovine. Da li na procjenama da je riječ o “otpisanoj zemlji” kojoj nema pomoći, međunarodna zajednica zasniva svoju politiku prema Bosni i Hercegovini?

Evropska unija mora imati jasniju politiku prema Zapadnom Balkanu koju u ovom trenutku nema, izuzev daleke i nedostižne perspektive punopravnog članstva. To vidite na primjeru Crne  Gore i Srbije koje su procesno najdalje otišle u integracijama, a Unija nema za njih naredni korak. Istovremeno, u tim državama se situacija pogoršala, reforme za EU procese se ne dešavaju ili vrlo sporo, te je jasno da u narednih pet do deset godina neće biti  značajnijeg napretka. Tako da EU, pored pridržavanja stare politike da perspektiva punopravnog članstva mora ostati, granice među zemljama Zapadnog Balkana ne trebaju biti promijenjene i multietnička društva regiona moraju se očuvati i ojačati. Očekivati od Europske unije da će u BiH raditi nešto drastičnije, nego što, recimo, radi u Bjelorusiji ili drugim podučjima gdje je situacija daleko gora i dramatičnija, za mene je očekivanje do čije realizacije neće doći.

Šta očekivati od Europske unije koja je okrenuta rješavanju unutrašnjih problema? Da li EU, koja je i sama, kad se govori o regionu, podijeljena, uopće traži rješenje za Balkan? Kada bilo koja od zemalja Zapadnog Balkana može realno očekivati da u nekom razumnom roku i u nekom pravednom procesu postane dio Europske unije?

Evropska unija je fokusirana na svoje unutrašnje probleme. Razgovara se o njenoj budućnosti. Najvažnije zemlje članice  prolaze kroz veoma važne izbore u narednoj godini koji mogu odlučiti budući tok Unije, prije svega, mislim na Njemačku i Francusku. Fokusirani su na odlazak Ujedinjenog Kraljevstva, nove odnose prema SAD-u, Kini. Značajnijeg angažmana na Zapadnom Balkanu u tradicionalnom smislu očekivanja u dogledno vrijeme neće biti. Ono što će biti nužno jeste da u narednih deset godina jasno postoji vizija za region koji je dublje integriran.

Da li je rješenje integracije Zapadnog Balkana u Uniju na način da se ovim državama prvo omogući da postanu dio istog ekonomskog prostora?

Da. To je prijedlog tink tenka u kojem radim, a to je da se zemljama Zapadnog Balkana, kao što je bio slučaj s Austrijom ili Švedskom, kao prvi korak omogući članstvo u jedinstvenom  tržištu Unije. Ali u ovom trenutku Europska komisija i Unija su spremne samo da podrže jačanje regionalnog ekonomskog tržišta, znači, tržišta zemalja Zapadnog Balkana koje kao takvo ima limitiranu mogućnost da pospješi ekonomski razvoj zemalja Evropske unije. Kada se siromašne zemlje udružuju, teško da mogu postati bogatije, potrebno je njih udružiti sa puno bogatijim tržištem EU.  

Svakodnevica ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini još uvijek je daleko od one u Europi. Pandemija korona virusa je pokazala koliko je ta slika sumorna. Korona virus je stavio i zdravstvo BiH u fokus. Da li je Bosna i Hercegovina uopće imala odgovor na pandemiju ili se prepustila stihiji?

Ono što je BiH uradila jeste da je pritisak pandemije u najvećem dijelu prepustila zdravstvenom sektoru. Mjere zaključavanja i podrške ekonomiji koja se mora zatvoriti da bi se širenje virusa usporilo je u najmanjoj mjeri korišteno u odnosu na Evropsku uniju, zbog nedostajanja finansijskih sredstava, zbog nerazvijenosti institucija, nerazumijevanja ekonomije. Činjenica da vlast nije bila spremna da koristi različite instrumente koje su druge zemlje koristile je jedan od faktora koji su doveli do ovakve situacije.

Da li su pravilne političke odluke mogle spasiti živote i poštedjeti dugoročnih posljedica one koji su preboljeli kovid-19? Mart je, prema broju zaraženih i umrlih, bio najgori mjesec od početka pandemije. Nažalost, više ljudi je umrlo u martu nego u prvih osam mjeseci pandemije. Prema smrtnosti, Bosna i Hercegovina je u samom vrhu. Posebno teška situacija je bila u Kantonu Sarajevo.

Jedino rješenje su mjere zatvaranja. Da se u te mjere došle ranije ili da su se koristile logičnije i kvalitetnije, rezultati bi bili puno bolji. Zašto nije bilo tako? Nije sve samo na odgovornosti vlasti, veći je dio javnog diskursa. Ljudi čak i iz akademske zajednice kažu da ne vjeruju da mjere zatvaranja smanjuju i usporavaju širenje virusa, što je vrlo pogrešna i teško dokaziva tvrdnja. Pod pritiskom privrede, lažnih vijesti, imate problem uvođenja mjera koje su razumne i potrebne. Da li je većom investicijom u zdravstveni sektor prije pandemije bilo moguće smanjiti smrtnost, stručnjaci nemaju jasan odgovor. Ali činjenica je da bi svima bilo lakše da smo u godinama prije pandemije ulagali u zdravstvo mnogo više i na kvalitetniji način, da nismo dočekali pandemiju sa 13 hiljada nezaposlenih zdravstvenih radnika, već da se razmišljalo kako da se prošire kapaciteti, sigurno da bi se kroz pandemiju prošlo lakše.

federalna.ba