50 godina od historijskog sastanka Richarda Nixona i Mao Ce Tunga
21. februara navršilo se 50 godina od historijskog sastanka američkog predsjednika Richarda Nixona i kineskog lidera Mao Ce Tunga. Taj sastanak donio je globalnu ravnotežu i modernu arhitekturu međunarodnog poretka, kojem smo svjedočili sve do ovog četvrtka, odnosno brutalne agresije Rusije na Ukrajinu.
Mnogi su skloni reći da je Nixon jedan od najomraženijih američkih predsjednika - naravno, zbog afere Watergate. Međutim, niko mu ne može predbaciti izuzetne uspjehe na vanjskopolitičkom planu. A najveći od njih je upravo susret sa kineskim vođom Mao Ce Tungom u Pekingu prije pedeset godina. Taj je susret organizirao njegov, prvo savjetnik za nacionalnu sigurnost, a potom i državni sekretar Henry Kissinger, jedna od najosebujnijih ličnosti američke politike. Upravo je Kissinger zaokrenuo Nixona u realpolitik – dakle, zaštitu prije svega vlastitih nacionalnih interesa, kao budući pristup Bijele kuće u rješavanju problema. Epilog sastanka Nixon – Mao bio je epohalan. Kina je dobila mjesto u UN-u, a potom i u Vijeću sigurnosti. Tadašnji Sovjetski savez, kao ključna sila Hladnog rata, osjećao se izdanim od komunističke Kine, te je uslijedio detant, drugi veliki Nixonov vanjskopolitički uspjeh. Taj historijski sastanak je otvorio dva ogromna tržišta – kinesko i američko, što je bilo od esencijalne važnosti za dvije, tada posustale ekonomije, ali prije svega kinesku. Realpolitik je potom ustuknuo pred soft power doktrinom, koju su ponajviše prakticirali Bill Clinton i Barack Obama, a kroz ideju multilateralizma, dodatno je osvježio i aktuelni predsjednik Joseph Biden. Kojemu je sada rukavicu bacio Vladimir Putin, žestoki politički pragmatik i neupitan sljednik realpolitik doktrine.
“Oni koji bi se mogli naći u iskušenju i umiješati se te dodatno stvoriti prijetnje našoj zemlji i narodu, trebaju znati da će odgovor Rusije biti trenutan i dovesti vas do takvih posljedica s kojima se nikada u svojoj historiji niste suočili. Spremni smo na svaki ishod”, poručio je Putin.
“Bili smo transparentni. Sa svijetom smo podijelili deklasificirane dokaze o planovima Rusije, njihovim cyber napadima i stvaranju lažnog konteksta, da ne bi bilo zbunjenosti i kako ne bi bilo moguće prikriti šta Putin radi. Putin je agresor. On je odabrao rat, a sada će on i njegova država trpjeti posljedice”, riječi su predsjednika SAD-a.
Zanimljivo je da je Kissinger, prilikom njihovog susreta prije šest godina nadomak Moskve, Putina najviše propitivao o njegovoj špijunskoj karijeri u sovjetskom KGB-u te mu lakonski uzvratio kako je i on karijeru počeo kao špijun. No, Kissinger je tada rekao i da je Putin veliki patriota i da želi graditi strateške odnose sa Amerikom, zaključivši kako “Putin nije Hitler”! No, o tome ćemo suditi nakon širine, opsega i traumatičnih posljedica Putinove brutalne agresije na Ukrajinu. Prisjetili smo se Putinovog susreta sa Kissingerom da bismo shvatili njegov realpolitik univerzum ili kako to Putin voli reći – učinili smo ono što smo morali! Sada više nema sumnje da Putin želi realpolitik arhitekturu međunarodnog poretka koju bi činila četiri stuba - Rusija, Kina, Amerika i Evropska unija. Mnogi će reći da je Evropska unija potpuno pala pod američku kontrolu, no prvi će Putin biti taj koji će učiniti sve što mora da zadrži plutajuću ulogu Evropljana. Jer mu trebaju. Jer je to realpolitik. A Evropa? Biće ono što najčešće svi uglas kažemo – stara K! Što Putinu baš i treba!
federalna.ba