Zašto ne radimo transplantacije ako je dijaliza skuplja?
Više od 500 dijaliznih pacijenata u našoj zemlji čeka na transplantaciju organa, uprkos usvojenom Zakonu i 80.000 potpisanih donorskih kartica za doniranje organa nakon moždane smrti. Zbog toga je na gubitku i zdravstveni sistem jer dugogodišnja dijaliza jednog pacijenta košta znatno više nego sama transplantacija. To je i razlog za učestalu praksu slanja pacijenata na transplantacije van Bosne i Hercegovine, najčešće u Tursku.
U ovom začaranom krugu, čije su žrtve građani Bosne i Hercegovine, jesu i razlozi podnošenja ostavke dosadašnjeg predsjednika Federalnog udruženja transplantiranih osoba Tomislava Žuljevića, i pitanje je da li će i ko biti spreman na narednoj skupštini Udruženja uhvatiti se ukoštac sa sistemom.
Od usvajanja Zakona o transplantaciji organa i tkiva u Federciji BiH 2017. godine, neočekivano, bilježi se pad broja transplantacija u našoj zemlji. Teškom položaju ovih pacijenata svjedoči i Džemil Zatagić, koji već 11 godina čeka na transplantaciju.
“Teško je naći srodnika, ja imam ali kao da nemam. Volio bih kadaveričnu jer neće ti nikada prigovori, bolje umrijeti nego se ovako patiti”, ogorčen je Džemil.
Ni zahtjevi Vlade koja je zadužila kliničke centre da maksimalno rade na programu transplantacija, a 13 bolnica da počnu s programom utvrđivanja moždane smrti i dobijanju pristanka porodice za eksplantaciju organa nisu pomogli. Stanje kompliciraju i nedorečenosti u samom Zakonu.
“Fale nam tri stavke za žive transplatacije, to su unakrsne - kada su u pitanju različite krvne grupe, kada hoće prijatelj prijatelju dati ili nepoznata osoba i zbog tih transplantacija dosta pacijenata ide u Tursku. Fond solidarnosti snosi troškove za te pacijente, ali opet mora prikupiti pare”, ističe Muhamed Kadrić, predsjednik Kantonalnog udruženja dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika.
Na transplantacijski turizam potrošeno je gotovo tri miliona maraka više nego u domaćim zdravstenim ustanovama samo u prošloj godini. No, njihovu spremnost za obavljanje ovih zahvata potvrđuju brojni pacijenti koji su svojevremeno uspješno transplantirani.
“Bila sam pacijent na hemodijalizi deset godina, i nakon deset godina ukazala mi se prilika, pozvali su me na kadaveričnu transplantaciju u Tuzlu, a transplantacija ekplantacija organa izvršena je u Kontrolnoj bolnici Zenica”, priča transplantirani pacijent Emina Pezer.
„Klinički centri koji podnose prijedloge za transplantacije u inostranim zdravstvenim ustanovama, te samim tim i kontrolne preglede, izjašnjavaju se da ne mogu vršiti adekvatne kontrolne preglede pacijenata u matičnim ustanovama, što utiče na porast troškova liječenja”, navode iz Fonda solidarnosti.
No, na pitanje zbog čega je prisutan pad transplantacija u našoj zemlji iz Kliničkog centra Sarajevo bez odgovora, dok iz Tuzlanskog ističu da se program uspješno nastavio nakon pandemije.
“Resorno ministarstvo treba s federalnog nivoa dati veću potporu transplantacijama u Bosni i Hercegovini. Drugo je pitanje utvrđivanja moždane smrti i pravilnog i adekvatnog razgovora s porodicom potencijalnog davaoca kadaveričnih organa. To su stvari na kojima treba da poradimo u narednom periodu”, poručuje prof. dr. med. sc. Denijal Tulumović, v. d. direktora Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla.
Ovakva situacija dovela je i do ostavke dosadašnjeg predsjednika Federalnog udruženja ovih pacijenata.
“Nažalost, prodali smo se strancima za sitan šićar! To je jedna jako opasna situacija, koja će dugoročno gledano uništiti transplantaciju u našoj zemlji, ali će uništiti i zdravstvo općenito”, smatra Tomislav Žuljević, bivši predsjednik UO UDiTB FBiH.
A dok se iza kulisa odigravaju prave igre, više od 500 pacijenata u dijaliznim centrima svakodnevno strpljivo čeka na priliku za novi život.
federalna.ba